KRALJEVSKA REZIDENCIJA I POSLEDNJE UTOČIŠTE NAJVEĆEG GENIJA

Jedan od najvećih turističkih fenomena Francuske (a, ona na tom polju ima toliko toga da ponudi) su i neponovljivi dvorci na Loari. Nastajali tokom čitavog srednjeg veka, isključivo kao fortifikacijski objekti, zamkovi za odbranu od neprijatelja (najčešće Engleza) i kontrolne tačke drumova, reka, čitavih predela, sa mirom i prestankom stalnih ratova stigli su i novi maniri i nove potrebe. Pre svega estetske i za uživanje. Zidine i svi fortifikacijski objekti se ruše, uklanjaju pogled počinje da puca po prelepoj dolini Loare, najduže francuske reke. Turobni zamkovi poprišta brojnih bitaka, opsada i klanica postaju, što bismo danas rekli – vikendice, kuće za lov, uživanje, odmor i razonodu (svih vrsta) pre svega francuskim kraljevima a potom i čitavoj dvorskoj kamarili, njihovih družbenika, podanika, ljubavnica…
Nije bez razloga UNESKO još od 2000. godine ovu jedinstvenu i kompletnu kako neki u šali kažu „kolekciju” dvoraca stavio na Listu svetske baštine.

Gotska faza kao iz gotičkih priča

Jedan od njih, Dvorac Amboaz, izdvaja se ne toliko po veličini već po bogatoj istoriji i zaista slavnim ličnostima koje su u njemu boravile. Nalazi se u malenom i dražesnom francuskom mestašcu Amboaz po kojem je dobio i ime i dugo vremena je bio rezidencija kraljevske porodice Valoa.
I on je poput ostalih zdanja na Loari nastao na brdašcu sa kojeg se može kontrolisati prelaz preko same reke. Stari fortifikacijski objekat zamenilo je kameno utvrđenje još u 11. veku.
Njegova istorija, ima svoj mračni, pravi gotički period kao iz istoimenih priča. Tokom srednjeg veka bio je vlasništvo vojvoda od Amboaza. Poslednjeg od njih Šarlo VII je osudio na smrt 1431. godine (pominje se saradnja sa Englezima) i obezglavio, a zamak naravno preuzeo za sopstvene potrebe. Njegov sin Luj XI je u njemu živeo do svoje smrti a unuk Šarlo VIII je nesrećno u njemu stradao od nesmotrenog udarca glavom o kameni prolaz niskih vrata. Ređale su se krunisane glave kao vlasnici dvorca, a Amboaz je prvi zamak koji je dobio reprezentativnu gotsku salu za prijeme uglednih zvanica sa dan danas neprevaziđenim kaminom, modernu, za to doba kraljevsku spavaću sobu, prvu renesansnu fasadu u čitavoj Francuskoj, kao i baštu na italijanski način.
Ali, ono što Amboaz izdvaja od svih ostalih veličanstvenih palata i zamkova u dolini Loare je jedan od njegovih žitelja – slavni i neponovljivi Leonrado da Vinči, koji je u njegovoj blizini živeo od 1515. godine kao kraljev gost do svoje smrti 1519. godine.

Epoha Leonarda da Vinčija

Uz obilazak dvorca obavezna je poseta i Leonardovoj kući kao i kraljevskoj kapeli posvećenoj Svetom Iberu u kojoj se nalazi grob ovog velikana.
Kuća u kojoj je slavni Leonardo boravio poslednje tri godine svog plodonsonog života i u kojoj je i ispustio dušu bila je nekada letnjikovac kralja Luja XI. Postoji legenda (ali i poluzatrpani tunel) koji spaja ovo zdanje sa samim dvorcem po kojoj je svake noći tuda dolazio sam vladar Fransoa I koga je neponovljivi Leonardo podučavao arhitekturi i ko zna još čemu… Po predanju najveći naučnik i umetnik, vizionar je i preminuo na kraljevim rukama.
U njegovom muzeju koji je smešten u ovom zdanju nalazi se i Leonardov krevet u kojem je najraskošniji i najsvestraniji um renesanse (i, ne samo nje) izdahnuo u kraljevskom naručju. Naravno u muzeju se nalaze i Leonardov radni sto koji je Genije svakodnevno koristio „projektujući svoje snove”, mala kapelica i makete svih, do sada znanih Leonardovih pronalazaka i izuma.
Takođe u parku oko ovog zdanja nalaze se makete svih njegovih gadžeta u prirodnoj veličini. U okviru same kuće nalazi se pokriveni hodnik-balkon na kojem je Leonardo slikao, ne odvajajući se od svojih likovnih dela, ni ovde u Francuskoj ni za momenat.

Od tamnice do svetske kulturne baštine

Posle „Leonardove faze” Dvorac Amboaz ponovo zapada u „mračnu”, d ane kažemo horor fazu kako i dolikuje jednom drevnom zamku. Vojvoda od Giza je 1560. godine obesio po jednog protestanta na svakom ćošku zamka – „za primer” (a, možete da zamislite koliko ćoškova ima jedno kraljevsko zdanje.) i „da bi svaki prolaznik na miru pogledao i razmislio”, kako se lično izrazio.
Početkom 17. veka kraljevi su zauvek napustili Amboaz, a Luj XIII poklanja zamak svom bratu Gastonu od Orelana. Amboaz ubrzo postaje zatvor, zbog čega je pretrpeo velika razaranja tokom Francuske revolucije. Nije pošteđen rušenja ni u mirnodopskom periodu jer je jedan od „novijih” vlasnika Pjer Dikos koji je Amboaz dobio na poklon lično od Napoleona porušio dve trećine zdanja kako bi „praktično” bio po njemu „lakši za održavanje”.
Amboaz ponovo postaje tamnica i to za još jednog slavnog zatvorenika – sultana Abela Kadera, vladara osvojenog Alžira koji je u njemu utamničen. Krajem 19. veka dvorac postaje starački dom a u vreme vladavine Luja Filipa počeli su pokušaji rekonstrukcije i zaštite dvorca. On je danas prototip pravog vladarskog zdanja na Loari i pod partonatom naslednika Luja Filipa, odnosno njegove fondacije.
Sem veličanstvenog kraljevskog zdanja, Leonardove kuće, groba i muzeja, proverena informacija i preporuka za svakog turistu je da je obližnji gradić i njegove dražesne kafanice i restorančići zaista „prestonica” tradicionalne francuske kuhinje sa jednistvenim „buđavim” sirevima, uvek dobrim francuskim vinima i svim ostalim specijalitetima po kojoj je ova zemlja čuvena u svetu kao i po svojim zamkovima, kulturi ili umetnosti. Za ne propustiti. Čak u samom dvorcu u jednoj od njegovih (preostalih) kula postoji podrum za degustaciju vina sa tog podneblja.